“Benediktinke su po definiciji duhovne majke i trebamo pokazati tu jednu otvorenost prema svima, da ljudi dožive i osjete kako samostan nije naš privatni dom nego Božja kuća koja pripada svima, koja je otvorena i u kojoj uvijek mogu potražiti utjehu, riječ ohrabrenja i savjet”, govore sestre iz Trogira.

Demokracija, grčko-rimska kultura, jednakost, ratarstvo, hrana, obrazovanje, rad samo su neke od stvari koje su benediktinci, najstariji monaški red Zapadne Crkve, pokrenuli, očuvali, unaprijedili ili obnovili. Pritom su proširili kršćanstvo diljem Europe učinivši ga tako, uz rimsko pravo i grčku filozofiju, trećim stupom na kojem počiva europska civilizacija.

A opet, toliko malo o njima znamo.

Shvatili smo to i sami dok smo razgovarali sa sestrom Katarinom Zrno, benediktinkom koja nam je otvorila vrata samostana svetog Nikole u Trogiru, ali i vrata benediktinske mudrosti, srca i povijesti.

Samostan sv. Nikole najstariji je benediktinski samostan s kontinuiranim djelovanjem u Hrvatskoj. Osnovan je 1064. i bio je jedan od četiri samostana (jedan muški i tri ženska ) koji su kroz stoljeća djelovali u Trogiru.

Danas u njemu žive tri redovnice, uz sestru Katarinu to su časna majka Ivana i sestra Alojzija.

Ono što će vam vjerojatno ostaviti najsnažniji utisak, ako ih odlučite posjetiti, su mir i radost. Ne zrače oni samo iz redovnica, već iz samih zidova koji gotovo tisuću godina slušaju i svjedoče tihim molitvama i poniznom radu koludrica.

A svjedočio je ovaj samostan i brojnim uistinu burnim trenucima povijesti. Ratovi, kuge, gašenje muškog ogranka za vrijeme Francuske okupacije početkom 19. stoljeća i komunizam.

Osvrćući se na ovaj potonji, sestra Katarina Zrno reći će kako je tada posebno teško bilo biti koludrica.

“Sestre su živjele isključivo od rada svojih ruku i nisu se libile mukotrpnih poslova samo da bi preživjele. Oskudjevale su i u najpotrebnijem, a ondašnje vlasti su čak nadzirale donose li im ljudi možda hranu ili druge potrepštine. Usprkos kontrolama, ispred vrata bi uvijek znale pronaći nešto. Koliko im je bilo teško svjedoči i rečenica koju su neki lokalni komunisti izrekli: ‘Pa da im je i Bog otac, ne mogu ovdje opstati više od godine dana’. No, preračunali su se. Bog doista jest Otac i mi smo opstale. Štoviše, i među njima samima Bog je pronašao svoje Nikodeme koji su ga štitili u njegovim zaručnicama – monahinjama, koje su prihvaćale svaku žrtvu i prinosile je Njemu za potrebe Crkve i svijeta.”

No, sve nedaće, poput dugogodišnja mukotrpne obnove samostana, nisu izbrisale njihov osmjeh, što je tiho pričao o Onome koji je njihova snaga i sigurnost kroz cijelo razdoblje gotovo tisućljetne povijesti.

Dok smo ih, na naš nagovor, fotografirali u Kairosu, samostanskom muzeju s vrijednim povijesnim, vjerskim i liturgijskim eksponatima, zračile su radošću poput učenica na velikom odmoru. Teškoće koje su ih okruživale sačuvale su u njima nevinost dječje dobi, ali bez naivnosti svojstvene bezbrižnosti djetinjstva.

Biti cjelovit

Sa sestrom Katarinom razgovaramo u govornici samostana, mjestu gdje primaju goste.

Nekada je ta soba imala rešetke koje su odjeljivale klauzurni dio od, nazovimo ga tako, javnog dijela. Danas nas dijele tek stol i simbolični konop koji komad drvenog namještaja povezuje sa zidom.

Premda su svi ženski benediktinski samostani u Hrvatskoj klauzurnog tipa, sestra Katarina reći će da se radi o specifičnoj, monaškoj klauzuri.

“Povukle smo se iz svijeta da u skrovitosti i predanosti služimo Bogu i slavimo ga kao njegovi tihi svjedoci”, kaže.

Sama sestra Katarina, premda je već 18 godina u benediktinskoj zajednici, uz dozvolu časne majke i blagoslov nadbiskupa, pohađa KBF u Splitu. Stoga dio svoje svakodnevne molitve ponekad izmoli u autobusu.

“Benedikt je odredio da monah svaki dan mora provesti u molitvi, uz knjigu, u fizičkom radu i odmoru. Dao je raspored, ali kao razboriti otac, dopustio je opatu da nešto od toga može prilagoditi prema potrebi i mogućnostima. Same današnje okolnosti ponekad to traže, no sve ima svoje strogo vrijeme: liturgija, lectio divina, intelektualni rad, fizički rad i odmor.”

“Sve je potrebno da bi čovjek bio cjelovit, a to je ono što znači riječ monos, monolitan – biti cjelovit, biti jedan”.

Benedikt je, govori nam sestra Katarina, za razliku od grčko-rimskog svijeta, iznimno cijenio fizički rad i nije ga smatrao ropskim poslom. No, to nije bila njegova jedina inovacija. Osim što se smatra začetnikom monaštva u Latinskoj Crkvi, jedan od njegovih najvećih doprinosa je očuvanje grčko-rimske kulture, književnosti i umjetnosti pred naletima barbara u petom i šestom stoljeću. Iz samostana koje su on i njegovi učenici osnovali (a prvi i najpoznatiji je impozantni Montecassino), krenula je vjerska, kulturna i civilizacijska obnova Europe.

“Benedikt je u svoje vrijeme imao enorman utjecaj na društvo, i to u svakom pogledu. Jednako je prihvaćao robove, barbare i Rimljane, važno mu je bilo samo da čovjek traži Boga. Također, svi su u samostanu imali jednaka prava što je tada bilo nezamislivo. Uveo je i demokratski sustav izbora opata, koji je nakon provale barbara bio praktički zaboravljen.”

“Poticao je uravnoteženost između manualnog i intelektualnog rada, samoće i zajedništva, nije bilo ekstrema u obliku teške pokore ili izgladnjivanja. Imao je povjerenja u čovjeka, dao mu je priliku u vrijeme velike nesigurnosti, stradanja i pljačke. Poznat je benediktinski slogan Ora et labora (moli i radi), ali uz njega postoji još jedan – Pax (mir), i to u vremenu kada mira nije bilo.”

“Njegovo Pravilo je po svom utjecaju odmah iza Biblije u zapadnom kršćanskom svijetu”, dodaje sestra Katarina, naglasivši kako Benedikt nije ni sanjao da će njegovo djelo postati ovo što je danas. A kaže se da je ono nastalo iz zadivljenosti Božjom riječju.

“I na početku stoji Riječ, čovjek (Benedikt) i šutnja. Čovjek koji osluškuje Riječ Božju i samo ju provodi u djelo. Iz življenja te Riječi, njene konkretne primjene i utjelovljenosti u životu, nastaje ono što mi danas zovemo europskom civilizacijom i kulturom i to je ono na čemu se možemo inspirirati.”

Benediktinci kao i razne grane benediktinskog reda poput cistercita, trapista, kartuzijanaca, osnivali su prve rudnike, unaprijedili poljoprivredu, proizveli šampanjac, sir trapist, izumili gregorijansko pjevanje, a do nas je preko njih došla i većina antičke kulture koju danas poznajemo.

Zanimljivo je kako benediktinci, prilikom prepisivanja sačuvanih antičkih djela, nisu ništa odbacivali, uključujući i profane ili sablažnjive dijelove, vjerujući “da Krist sve može preobraziti”.

To su samo neki od razloga zbog kojih je papa Pio XII. Benedikta proglasio ocem Europe, a sveti Pavao VI. zaštitnikom Starog Kontinenta.

Važno je napomenuti i kako su 23 papa bili benediktinci, a red se može pohvaliti i sa pet naučitelja i jednom naučiteljicom Crkve, kao i brojnim poznatim svecima poput sv. Patrika, sv. Hildegarde, sv. Bernarda, sv. Bede Časnog, sv. Anselma i dr.

Što se tiče naših prostora, Benediktinci su prve samostane vjerojatno osnovali još u šestom stoljeću u Istri. Prvi samostan pod hrvatskim vladarom osnovan je za vrijeme kneza Trpimira u Rižinicama kraj Solina, 852. godine.

Tijekom povijesti ovdje je djelovalo više od 100 muških i 50 ženskih benediktinskih samostana.

Danas u Hrvatskoj djeluje 8 ženskih i samo jedan muški samostan. Djelovanje muškog dijela reda obnovljeno je 1961. kada samostan na Ćokovcu (otok Pašman) udomljuje prve monahe od njegovog zatvaranja početkom 19. stoljeća. Ženski pak samostani nalaze se također na jadranskoj obali. Krk, Cres, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar, domovi su za ukupno 62 časne sestre benediktinke.

Pritom svaka zajednica ima neku svoju “patinu”.

“Ako netko ima smisla za ikone onda ih piše. Ako imate prirodni resurs poput agave onda ga koristite. Mi imamo Kairos, umjetničku zbirku kojom upravljamo i prezentiramo posjetiteljima.”

Ipak, većina sestara starije je životne dobi, a zvanja je malo. Naša sugovornica bila je npr. prvo zvanje nakon 23 godine u trogirskom samostanu.

Dovoljna je i jedna osoba koja se pouzdaje u Božju pomoć

Samostan sv. Nikole u Trogiru (u počecima je titular crkve bio sv. Dujam, ali je zbog velikog broja pomoraca koji su dolazili u nju sv. Nikola ipak preuzeo primat) od velikog je značaja za malu sredinu poput Trogira.

Osnovan od sv. Ivana Trogirskog u 11. stoljeću, skladno je utkan u uske uličice grada, baš poput njegovih redovnica koje su neizostavni dio života Trogirana. Stoljećima su koludrice odgajale naraštaje svojih sumještana. Godine 1826. u samostanu je otvorena škola za djevojčice sa pravom javnosti i to među prvima na ovim priobalnim prostorima.

Zanimljivo je da je škola osnovana u trenutku kad je u samostanu živjela samo jedna koludrica, Skolastika Bucareo.

“Te godine koludrica Skolastika je uz pomoć dviju laikinja pripremila otvaranje škole. Možete samo zamisliti koliko je hrabra i puna vjere bila ta žena koja je ostala sama i unatoč tome otvorila obrazovnu ustanovu. Pritom je samostan morao pokriti polovicu sredstava potrebnih za otvaranje škole. Na kraju su neke djevojke, koje su u školu došle raditi kao učiteljice, osjetile poziv i odlučile pristupiti redu. Tako se zajednica povećala.”

Sestra Katarina ističe kako je upravo majka Skolastika njihovo veliko nadahnuće i poticaj.

“Iako smo ovdje samo tri, vidimo da je ponekad dovoljna jedna osoba da uz Božju pomoć učini velike i divne stvari za Crkvu i društvo”, reći će.

Škola je trajala do 1904., a nakon toga je prešla u gradske ruke i drugu zgradu. 

“Koludrice su se i nakon toga bavile odgojem djevojaka, poučavanjem u ručnom radu, zabavištem pa i u najtežim vremenima kada je to bilo zabranjeno nalazile su načina kako doći do srca mladih ljudi.”

Svojim radom ostavile su duboki trag, a stariji Trogirani i danas pamte neke od njih.

“Raduje nas da i danas možemo svojom prisutnošću govoriti i upućivati na Boga.”

Naše sugovornice smatraju da sv. Benedikt, njegovo Pravilo i Red mogu puno dati hrvatskom društvu i žele da se ljudi više upoznaju sa djelom velikog sveca, njegovih sinova i kćeri.

“Možemo puno ponuditi u promoviranju pravih vrijednosti, dostojanstva rada i čovjeka. Možemo i pozvane smo biti svjedoci – svjedoci smisla, svjedoci ljubavi i Krista. Možemo pružiti duhovno vodstvo, biti one koje će saslušati druge, biti potpora u vremenu kada ljudi traže savjet od raznih ‘influencera’ ili posežu za duhovnošću Dalekog Istoka. Danas moderna sredstva priopćavanja i društvene okolnosti omogućuju ženi da, uz razboritost i mudro korištenje tekovina naše civilizacije, prenosi Radosnu Božju Vijest. Papa Franjo u više navrata ponavlja: budite kreativni, istražujte, iziđite, nemojte biti kauč-kršćani. Mi smo po definiciji duhovne majke i trebamo pokazati tu jednu otvorenost prema svima, da ljudi dožive i osjete kako samostan nije naš privatni dom nego Božja kuća koja pripada svima, koja je otvorena i u kojoj uvijek mogu potražiti utjehu, riječ ohrabrenja i savjet.”