Benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru sastavni je dio grada gotovo 1000 godina. Ne samo u fizičkom, nego, i to mnogo više, u duhovnom smislu. U skladu je to s nakanom njegovih utemeljitelja, koji su svrhu njegova postojanja vidjeli u duhovnoj potpori i molitvi za stanovnike grada, ali i šire. Utemeljen na čvrstoj stijeni vjere u Isusa Krista, kao da prkosi vremenu i njegovoj biti, koju čine prolaznost i nestalnost, on konstantno traje od trenutka svoga osnutka davne 1064. godine. Od tada pa do danas, u njemu žive, mole i rade, po Pravilu sv. Benedikta, monahinje benediktinke, u narodu poznate kao koludrice. No, poslanje ove monaške zajednice daleko nadilazi granice ovoga grada. Ono je otvoreno i upućeno prema sveopćoj Crkvi i cijelom svijetu, za čije potrebe zajednica moli i radi.

Ukorijenjen u povijesti grada i njegovih stanovnika, samostan je urezan u sjećanje mnogih generacija te je s njima dijelio dobro i zlo. Samim svojim postojanjem, bio je i ostao znak koji upućuje na Isusa Krista i njegovu poruku te je u zgodnim i nezgodnim prilikama, preko svojih stanovnica pružao svjedočanstvo za njega.

Povijest samostana

Postojanje samostana sv. Nikole usko je vezano uz prisutnost, poziv i djelatnost sv. Ivana Trogirskog, benediktinca kamaldoljanina iz Osora i papinskog delegata, čiju su karizmu i svetost prepoznali vjernici ovoga grada i biskupije te ga izabrali za svoga biskupa. Na njegov poticaj i uz privolu gradskih vlasti, osnovan je 1064. godine ovaj benediktinski samostan. U činu osnivanja, uz biskupa Ivana, kao predstavnici tadašnje gradske vlasti sudjeluju mjesni plemići, koji u tu svrhu samostanu daruju crkvu sv. Duje kod gradskih vrata zvanih Vrata Gospodnja, uz koju samostan i nastaje. Isti su darovatelji obdarili samostan zemljama i vinogradima potrebnim za njegovo uzdržavanje i upravljanje.

Titular samostana prvotno je sv. Dujam, koji se, prema legendi, tu skrivao i po kojemu je crkva nosila ime. Budući da je samostan smješten uz more, u blizini luke, mnogi pomorci i ribari dolazili su u crkvu te su je rado darivali i popravljali. Tako su na glavni oltar postavili i sliku sv. Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca. Pod tim utjecajem, polovicom 13. st. samostan, uz sv. Duju, dobiva i drugog zaštitnika, sv. Nikolu. Neko vrijeme ostaju oba titulara, ali se s vremenom naslov sv. Duje sve više ispušta te na koncu ostaje samo sv. Nikola.

U vrijeme osnutka samostan čine prvenstveno dvije građevine: crkva blaženog Dujma i jedna kuća uz nju. No, kako je rastao u dobi, samostan se postupno širio i razvijao u prostornom i arhitektonskom smislu. Nakon obnove gradskih zidina u 14. st. obnavlja se i samostanska crkva, a čitav se sklop širi na palaču i kulu obitelji Vitturi i druge zgrade. Ta su proširenja najčešće plod darivanja bogatih plemićkih obitelji, čije su kćeri stupale u samostan, ali i kupovanja istih od strane samostanske uprave.

U središnjem atriju samostana krajem 16. st. podignut je zvonik. U zidu atrija ugrađen je najstariji grčki natpis, koji je i prvi dokument trogirskog arhiva u kamenu. Zgrada atrija podizana je kroz stoljeća te stoga nosi obilježja više stilova. Prije svega, romanike i gotike.
Osim samostana sv. Nikole, u Trogiru su postojala još tri benediktinska samostana. Jedan muški i dva ženska, ali je samo ovaj preživio. Bili su to: samostan sv. Ivana Krstitelja u kojem su živjeli monasi, te sv. Petar u gradu i sv. Mihovil u Pasikama u kojima su živjele monahinje.

Crkva sv. Nikole

Poput samostana uz koji je priljubljena, crkva sv. Nikole u svemu je dijelila njegovu sudbinu. Mijenjala je ime, širila se te bila otvorena za stanovnike i vjernike ovoga područja. Svoj konačni – barokni izgled s aplikacijom baroknih štukatura, crkva dobiva u 18. st. U istom razdoblju, ostvareni su još neki zahvati na njenom unutrašnjem dijelu. Riječ je o otvaranju polukružnih prozora i gradnji kora. Crkva je jednobrodna, a u brodu crkve nalaze se dva mramorna oltara. Sjeverni oltar sv. Benedikta te južni oltar Bezgrešnog Začeća.

U crkvi se svakodnevno događa vrhunac monaškog i liturgijskog dana, a to je sv. Misa, koju sestre benediktinke slave u zajedništvu s ostalim vjernicima koji tu dolaze.

Sveta Misa slavi se svaki dan u 18 sati.