U trenutku u kojem je rimska civilizacija bila u punom opadanju i približavala se svome kraju, rođen je čovjek koji je svojim životom i djelom započeo i bitno odredio nastanak nove koja traje sve do danas. Njegovo ime je Benedikt. Mjesto rođenja Nursija, Umbrija, a godina rođenja 480. Premda je umro 547. on i dalje živi. Ne samo kroz bogatstvo misli i poruku koju je odaslao, a koja je i danas itekako aktualna, već i stoga jer je svojim djelom položio temelj mnogim pozitivnim tekovinama današnjice. Njegovo jedinstveno shvaćanje čovjeka i svijeta proželo je i obogatilo živote nebrojenih pojedinaca. Neovisno o pozivu, zvanju, staležu, dobi, spolu. On nije bio prorok samo svoga vremena, nego i mnogih kasnijih. Nogama je stajao čvrsto na zemlji, a srca i pogleda upravljena prema nebu. Čovjek širokih vidika, dubokih i pronicavih uvida, poznavatelj ljudske naravi, mistik i realist. Na izvoru njegova nadahnuća stoji Riječ, šutnja, molitva.
Uz Pravilo koje je sam napisao i u kojem se jasno ogleda njegova osobnost, jedini izvor njegovih biografskih podataka je knjiga „Dijalozi“. Pisac ovog djela je Papa Grgur Veliki, i sam monah, tj. njegov duhovni sin. Ovaj Papa također je jedan od prvih i najvećih promotora Benediktova života i djela, posebice njegova Pravila, a samim tim i benediktinske duhovnosti. Prema tradiciji i dostupnim izvorima Benedikt je imao sestru blizanku koja se zvala Skolastika. Kao mladić odlazi na studij književnosti u Rim i boravi u njemu tri godine. Nezadovoljan životom u Rimu napušta ga. Odlazi najprije u Affile, gradić udaljen oko 50 km od Rima želeći živjeti asketskim životom. Nedugo zatim povlači se u samoću u jednu špilju u blizini Subiaca te tu tri godine provodi monaško – pustinjački život u pokori i askezi. Uskoro postaje glasovit zbog svoje svetosti te se oko njega počinju okupljati prvi sljedbenici. Njegov primjer privukao je mnoge koji su pod njegovim vodstvom željeli započeti novi život u duhu. Ubrzo je u blizini špilje nastalo 12 malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U tome se može prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao. S vremenom je u Benediktu sazrijevao novi oblik monaškog života koji predstavlja vrhunac njegovog duhovnog i misaonog uzdizanja. Da bi ga ostvario, on još jednom, po posljednji put, mijenja mjesto svoga boravka na zemlji te se skupa sa svojom subraćom uspinje na brdo Monte Cassino i nastanjuje ga. Predaja govori da je godine 529. Benedikt utemeljio novi i završni tip samostana Montecassino, školu Gospodnje službe, kako on zove samostan. Dakle, one iste godine kad je car Justinijan zatvorio filozofsku školu u Ateni, Zapad je otvarao novu školu. Dok je prvotni oblik monaškog života po kojem je Benedikt živio i koji je s drugima dijelio, još uvijek imao dosta obilježja pustinjaštva, ovaj drugi i završni određen je cenobitskim duhom. I više od toga. On se vidljivo otvarao za susrete s okolnim svijetom. Benedikt crpi iz stare monaške tradicije, istočne i zapadne, koje su mu bliske, ali se i s velikom i iznenađujućom fleksibilnošću odnosi prema njima. Njegov odnos prema tradiciji je izvanredan primjer zdravog i zrelog razumijevanja i življenja vlastite vjere. U tom vremenu punom nepovjerenja, kad su ljudi živjeli u međusobnom strahu i sumnjičavosti, usudio se Benedikt vjerovati u dobro u svakom čovjeku i svoje monahe voditi u povjerenju, dobroti i bratskoj ljubavi, a ne u sumnjičavosti i strogosti. Iz Benediktovih riječi proizlazi da nije bio samo realist već i optimist koji ne dopušta da ga ljudske slabosti odvedu u rezignaciju ili ironiju.
